Rimske fibule u Srbiji od I do V veka n. e.

Abstract

Fibule, kao predmet arheoloških istraživanja, predstavljaju jednu od najstarijih manifestacija materijalne kulture. Takođe, pripadaju grupi najzastupljenijih arheoloških nalaza, ujedno najraznovrsnijih po obliku. Ideja fibule nastala je u starijem Bronzanom dobu, da bi se potpuno razvila tokom Gvozdenog doba, kada se već naslućuje raznovrsnost oblika koji će se pojaviti kasnije, u istorijskim periodima. Osnovna funkcija fibule je pričvršćivanje tkanine od koje je sačinjena odeća, što govori i sam njen naziv (lat. fibula, - ae, od lat. glagola figere, figo, -xi, -xum, pričvrstiti, zakopčati). Premda bi odgovarajući naziv u srpskom jeziku bio kopča, pređica ili spona, u našoj, a i svetskoj arheologiji, prihvaćen je termin fibula. Osim reči fibula, u latinskom jeziku su poznati i drugi nazivi za ovu vrstu predmeta, kao nusca, lacinia, bulla, lunula, monile, ligula. U rimskom periodu, osim funkcije pričvršćivanja odeće, fibule su mogle biti namenjene spajanju kose u složenim ženskim frizurama ili su mogle služiti za zakopčavanje vojnih ogrtača (paludamentum, sagum) i pojaseva (cingulum). Svaka fibula sastoji se od igle (accus) i tela (corpus), koje se može raščlaniti na glavu, za koju je igla pričvršćena, luk i stopu sa držačem, koji pridržava slobodan kraj igle. Igla može biti vezana za glavu fibule pomoću mehanizma opruge ili zglobnog mehanizma. Osim što pričvršćuju iglu za telo fibule, ovi mehanizmi je potiskuju na dole i tako omogućavaju sigurnije zatvaranje. Držači igle na stopi fibule mogu biti različitog oblika, a ponekad imaju dodatni osigurač, koji učvršćuje iglu u željenom položaju. Od osnovne ideje fibule vremenom se razvijaju mnogobrojni tipovi, koji se razlikuju po konstrukciji i ukrasu.